NAKON EUFORIJE, U MOSKVI DOŠLO VRIJEME ZA HLADNE ANALIZE Rusi ne vjeruju u ljubav s Amerikom: ‘Trump bi za nas mogao postati novi Reagan’

Vladimiru Putinu u posljednje vrijeme ne ide loše, a pritom se niti ne trudi. Prvo Brexit, a sada i dar s neba (pardon, Amerike) – Trump. Uz to, i Ukrajina je odavno na marginama svjetske agende. Previše dobro, da se čovjek ne zabrine.

Rusiju je nakon neočekivane pobjede Donalda Trumpa zahvatila prava euforija. Prvi je razlog to što je poražen davnašnji arhineprijatelj hladnoratovskog tipa – Hillary Clinton koja personificira rusofobni američki establishment. Drugi je pobjeda Donalda Trumpa, navodno Putinove srodne duše, a treći je to što u njemu vide jahača apokalipse koji će, u najmanju ruku, promijeniti, ako ne i uništiti, dosadašnju paradigmu Zapada: globalizaciju, političku korektnost, tupljenje po ljudskim i manjinskim pravima te oko istospolnih i raznih drugih netradicionalnih seksualnih zajednica. O tome govore čak i neki ruski liberalni analitičari, a ne samo zadrigli neokonzervativci koji smatraju da je Zapad najveći neprijatelj ruske civilizacije.

Novi genijalci

Mnogi su Rusi sretni zbog Trumpove pobjede ne zbog toga što misle da je on nekakav novi genijalac, nego naprosto zato da konačno i oni – s pravom – Amerikancima mogu reći: “Stalno nas maliciozno gledate svisoka, držite nam predavanja o demokraciji, liberalizmu i sličnim glupostima, smatrate nas konzervativnim nazadnim seljačinama, a eto vam sad! Vi ste svog Žirinovskogizabrali na vlast, a mi ipak nismo. I vi ste krvavi ispod kože. Vaša nadmenost vam se obila o glavu. Sada nam nećete moći docirati svisoka. Isti ste, ako ne i gori od nas”. To je zapravo sukus ruskog zluradog, ali i dobrohotnog trijumfa nakon američkih izbora.

No, nakon burne slavljeničke noći čini se da je u Kremlju osvanulo zabrinuto mamurno jutro, kao i svuda po svijetu. Komersant tako upozorava veseljake u Dumi da su na isti način proslavljali odlazak Busha mlađeg i dolazak Obame, a onda su odnosi pali na najnižu razinu od raspada SSSR-a. Ovaj put ni u Kremlju ne znaju ono osnovno – što se može očekivati od Trumpa. On je jednostavno bezumno nepredvidiv. U kampanji je, doduše, Rusiji slao ohrabrujuće poruke koje su za kremaljske uši bile melem na ljutu obamovsko-clintonovsku ranu, poput one da je IS glavni neprijatelj Zapada, a ne Rusi ili one iz koje se moglo zaključiti da mu je Ukrajina zadnja rupa na svirali. Doduše, zanemarivali su poruke da će s Rusima popraviti odnose ako se oni – Rusi – poprave ili da mu neće šetati po Ukrajini kako hoće. No, ni u Moskvi nisu previdjeli da vanjska politika nije bila noseća u kampanji, osim na načelnoj ili plošnoj razini prihvatljivoj upravo onom sloju koji je i glasovao za Trumpa.

Koja doktrina

Rusija je zagovarala dolazak Trumpa, ali je zatečena. Rusija i SAD, s malom ogradom da se još ne zna Trumpova doktrina, mogu popraviti odnose i otići prema gore. No SAD, unatoč Trumpu, ima neke zakonitosti vanjske politike kojih će se, vjerojatno, pridržavati i u novoj administraciji. Trump neće provoditi izolacionističku politiku, a nastavit će s pozicije prve i jedine svjetske velesile, prvog pendreka svijeta. Možda se neće upirati prstom prema Rusiji kada su u pitanju manjak demokratskih vrijednosti ili zbog manjinskih i ljudskih prava, ali je teško povjerovati da će i Trump prihvatiti da ne širi američki utjecaj na postsovjetskom prostoru ili da će Rusima popustiti u Siriji, Ukrajini, na Balkanu ili bilo kojoj drugoj ključnoj točki gdje SAD mora voditi glavnu riječ. Isto je tako i za Rusiju, koja želi obnoviti dobre odnose sa SAD-om, teško povjerovati da bi pristala na “vodeću ulogu Washingtona”. Putin se silno trudio vratiti u krug velesila. On rusku moć i gradi na paradigmi suprotstavljenosti, suparništva i alternative SAD-u. Dakle, rusko-američki odnosi nužno će i dalje biti suparnički, ali moguće manje zahlađeni i neprijateljski nego što bi bili da je pobijedila Hillary Clinton.

Nakon ushita

Putin je spreman za poboljšanje odnosa, ali u Rusiji se ipak, nakon prvotnog ushita, ne nadaju da će to biti uskoro. Iza javnog zadovoljstva osjeća se određena suzdržanost unutar zidina Kremlja. Kako piše moskovski MK, “SAD je zemlja s razrađenim sustavom koji je jači od bilo kojeg predsjednika”. Nezavisimaja Gazeta upozorava da će se nakon ulaska u Bijelu kuću Trump pragmatično promijeniti, pa i biti natjeran da se odrekne svojih odioznih predizbornih izjava. List upozorava kako, unatoč mogućim Trumpovim simpatijama za Rusiju i osobno Putina, ne treba zaboraviti da je među republikanskim establishmentom duboko ukorijenjena sintagma o Rusiji kao imperiju zla. No, smatra da Trump rusko-američkim odnosima daje – novu šansu.

Tu, naravno, može doći do pozitivnih promjena, i to ne samo kozmetičkih nego i suštinskih, ali ta osnovna paradigma teško da će se izmijeniti.

SAD će uvijek prema Rusiji gledati s oprezom (i obratno), a očekivati da Rusi budu američki saveznici poput Britanaca ili Nijemaca uopće nije realno. Različiti interesi Rusije i SAD-a presijecaju se u svim kriznim točkama, a kako bi se tu stvari popravile, mora se ići na kompromis, ali i na popuštanje, a u odnosima dviju zemalja popuštanje se uvijek doživljava kao poraz. Vedomosti smatraju kako ne treba preuveličavati Trumpovu pobjedu, ali da Rusija treba pokazati dobru volju i pritom imati plan B. Rusi drže da bi “dobra volja s američke strane” bilo ukidanje sankcija.

No, što će biti s tim, nezahvalno je prognozirati. Trump bi, doduše, mogao postati (veliko) razočaranje svih radikalnih desničara – i to ne samo u Rusiji – koji se sada zlurado nadaju raspadu zapadnjačke liberalno-globalističke teze i u njemu vide ostvarenje svojih ksenofobnih, protugayovskih ili osvajačkih snova i frustracija. Puno bi se toga moralo poklopiti u samo četiri godine mandata da dođe do kopernikanskog obrata u američkoj politici.

Pružena ruka

I dok Rusija oprezno očekuje Trumpovu pruženu ruku te priprema strategiju svoje ispružene ruke, neki, poput bivšega latvijskog ministra obrane Artisa Pabriksa(možda je to tek baltičko ludom radovanje), smatraju da bi Trump, unatoč svojim izjavama koje u Moskvi smatraju dobrohotnima, mogao postati drugi Ronald Reagan – američki predsjednik koji je svojom politikom udario možda ne posljednji, ali svakako ključni čavao u lijes SSSR-a.